srijeda, 10. prosinca 2014.

2014. u domovini Hrvatskoj



U prošlom postu sam, revoltiran člankom u "Glasu Koncila", napisao nešto o "škrtosti" hrvatske sirotinje.
Ovdje citiram (kopiram) jednu stranicu s mog site-a "Život je fikcija" u kojoj sam izrekao još neke istine o ovoj temi.



2014. u državi Hrvatskoj


Gusti roj kapi, u noći grada,
oblijeva slab zid barake bijedne.
Na njeg oslonjen, glas žene jedne,
slušao mladić, plačuć' od jada.

Stišaj se, mili, probudit ćeš Anu,
malo nam samo još trpjet' treba.
Budimo hrabri, i mi i beba,
zaposlit ćeš se, bit će za hranu.

Prislonila se uz njegova pleća
da ne primijeti i njenu suzu
što spustila se s lica na bluzu;
očajna majka, bijeda sve veća.

Okrene se muž, oko mu plane:
Volim vas, draga, i bit će hrane!



© Ivica Smolec, 10. kolovoza 2014.



 

Slijepa naša


Izborili smo se za državu, domovinu, Hrvatsku. Ratom, možda nepotrebno. Svejedno, imamo je. Ali ogroman broj ljudi u njoj živi od smeća, ne od posla za koji su se kvalificirali, izučili zanate, završili škole i studije, stekli dragocjeno radno iskustvo prije rata.

Nikad prije u svom, ne više tako kratkom, životu nisam vidio toliko prosjaka, i to ne samo starih, drhtavih invalida nego i mladih, zdravih ljudi. Može li im se reći neka idu raditi pa neće morati prositi? Jasno, bilo bi to vulgarno licemjerje jer se raditi nema gdje. Prisiljeni su prositi, za sebe, za ženu, za svoju dječicu.

Nikad prije u svom, ne više tako kratkom, životu nisam vidio nikog da prekapa po kantama za smeće ne bi li našao išta korisno, naročito praznu bocu koju može unovčiti za 50 lipa. Za desetak boca moći će kupiti najjeftiniji kruh od 75 dag ili litru mlijeka. Takvim istraživačima kontejnera vrve danas naši gradovi.

Prije mjesec-dva, jedan pravi gospodin (opći dojam po ponašanju, često ga sretnem), pronašao je u kanti za smeće na autobusnoj stanici u Velikoj Gorici u papir umotanu polovicu sendviča. Nekome je bilo previše pa je bacio. Gospodin je pregledao smotak i kad je otkrio što je u njemu, slasno je zagrizao i otišao s njim dalje.


Izborili smo se za tužnu državu kojom od početka vladaju i pljačkaju je bezosjećajni kriminalci. Već je skoro dvadeset godina odkad nas nitko ne napada. Zbrkani, smućeni umovi najžešćih, skoro profesionalnih, nacionalista u nedostatku vanjskih, stalno pronalaze unutrašnje neprijatelje.

Najglasniji ksenofobi složni su: "Ako te netko pljačka, neka te, radije, pljačka tvoj a ne tuđinac." Makar i umro od gladi. Glad i jad su u temeljima Slijepe naše na kojima su niknuli dvorci političara, biskupa i tajkuna koji su po jednu kunu kupovali njene dijelove. S dopuštenjem, čak blagoslovom, ovih drugih.


© Ivica Smolec, u kolovozu 2014.


Nema komentara :

Kopiranje autorskih radova (pjesama i proze) dozvoljeno je jedino za privatnu upotrebu,
BEZ IZMJENA, KOMPLETNO, S ORIGINALNIM NASLOVOM I S NAVEDENIM IMENOM AUTORA!
U tom obliku i na taj način radovi se smiju stavljati na nekomercijalne stranice, blogove, forume... Dozvoljena je upotreba i u edukativne i slične svrhe ali ne komercijalno. Za to se, molim vas, javite autoru preko stranice za kontakt, kao i za korištenje sadržaja za čitanje ili recitiranje na priredbama i natječajima.

Ostali zapisi, vijesti, informacije, mogu se slobodno preuzeti uz navođenje izvora.
Želite li takve sadržaje umnožavati, na bilo koji način komercijalno distribuirati pjesme ili priče, tiskati, uglazbljivati, podrazumijeva se da je neophodan kontakt radi dogovora. Upotreba tih materijala koja nije u skladu s navedenim podliježe Zakonu o autorskom pravu i moralnom pravu vlasnika.

Adresa za kontakt nalazi se na stranici "O meni i blogu".