ponedjeljak, 7. studenoga 2011.

Vukovar - dvadeset godina

Sjećanje, empatija, pijetet...



Siniša Glavašević, Vukovar

Godine, dani, mjeseci, sati,
Prolazi vrijeme, normalna stvar.
I slika ode pa se vrati:
Siniša Glavašević, Vukovar.

Studeni dođe, zima će, znamo,
Postane hladno i mraz je car.
Niz prozor kaplje šapuću samo:
Siniša Glavašević, Vukovar.

Glas razuma, poštenja, časti,
Glas topline, Božji dar.
Umjesto sebe nas htjede spas'ti
Siniša Glavašević, Vukovar.

Negdje u glavi još bombe tutnje
I obraz mlad postade star.
Bole riječi, urlaju šutnje:
Siniša Glavašević, Vukovar.

Proći će stoljeća, sve će proći,
A vjetar će kriknuti, sveznadar:
Ovdje je stao jedne noći
Siniša Glavašević, Vukovar.

Slavica Sarkotić


Ne plači, zlato!

Ne plači mi, zlato, samo munja sijeva,
ma, začas će proći i taj pljusak kiše.
Slatko mi snivaj dok ti mama pjeva,
i ničeg se ne boj, ne dršći mi više!

A kad se probudiš, sunce će se smijat',
pred skloništem pjesmu započet će ptice
i novo će gnijezdo tu, na brezi, svijat'.
Daj da mama vidi nasmiješeno lice!

Ne boj mi se, srce, to običan je grom,
ma, nikada više neće biti rata!
Savit ćemo gnijezdo, naš novi, topli dom
gdje bio je prije, čim vrati se tata.

Ako nam se, ipak, naš tata ne vrati,
dvostruku ću ljubav svom anđelu dati!

Ivica Smolec


U grobu me ne traži, draga

(poginulom branitelju Vukovara)

U grobu me ne traži draga,
jer tamo mene nema;
ja sam u kiši koja te ljubi,
ja sam u srni koja drijema.

Ja sam u polju koje cvate,
u zraci sunca, pjevu ptice,
i u vjetru koji ti, krišom,
blijedo i sneno miluje lice.

Noću te gledam, pazim na djecu,
neviđen, lagan, gazim po vodi;
da, ja sam onaj što ti se čini
kako povazdan uz tebe hodi.

Stoga me, draga, ne traži u grobu,
i kada sunce prošeće sobom,
okreni mu lice i budi hrabra,
kamo god ideš, ja idem s tobom.

Slavica Sarkotić


Isječak iz romana "Vode teku dalje"

........
 Njegova draga mala crnokosa Ines završila je 1991. prvi razred. Počeo je rat. Ina je bila privržena roditeljima u Vukovaru i strahovala je za njih. Odlučila je otići tamo usprkos opasnosti i nagovoriti ih da dođu živjeti k njoj u Veliku Goricu dok se situacija ne smiri. Zbog pretenzija agresora prema tom teritoriju i zbog činjenice da Vukovar leži uz granicu, bilo je jasno da će tamo doći do teških borbi i da će tada stradati i nevini civili. Ivo je ležao u bolnici i čekao na red za operaciju prostate. To je trebala biti rutinska operacija s brzim oporavkom ali javile su se neke komplikacije koje su ga vezale za krevet, malo kod kuće pa opet u bolnici. Morala je voziti sama. Tada se još nije mogla nazrijeti neposredna opasnost. Uzela je Ines sa sobom da ga umiri. Konačno, neprijatelj je mogao udariti bilo gdje, pa ni Velika Gorica nije bila sigurna. Bolje da je dijete s njom. Prvog srpnja zadnji put je vidio i poljubio ženu i kćer. Proveo je ljeto u krevetu, sa zdravstvenim problemima u tijelu i crnim mislima u glavi.

 Desetog rujna javio se na telefon.
 ― Gospodin Horvat?
 ― Da, izvolite.
 ― Ja sam Filip Ban iz Vukovara, susjed vaše punice. Vaša supruga zamolila me je da vas nazovem kad stignemo u Zagreb. Moja obitelj je, znate, među zadnjima koje su uspjele izbjeći. Opkoljavaju grad.
 Ivo je, usprkos boli, skočio iz kreveta i viknuo u slušalicu.
 ― Čovječe, pričajte! Što je s njima? Ne može ih se dobiti telefonom!
 ― Da, veze su prekinute. Zato je iskoristila ovu priliku da vam se javi. Poručuje vam da su svi dobro. Imaju čvrst podrum koji može odoljeti granatama. Njena majka nije željela napustiti svoje dvorište a sad je već ionako prekasno. 
 ― Znači, ne mogu se vratiti kući?
 ― Više ne mogu, na žalost. Mi smo u zadnji čas, kroz polja kukuruza, uspjeli noću prebjeći u Vinkovce. Ponijeli smo samo najnužnije stvari u najlonskim vrećicama. Već su skoro sasvim zatvorili obruč oko Vukovara. Vaši sad moraju čekati do prve prilike.
 Ivo je čvrsto stisnuo slušalicu uz uho. Kad je sugovornik prestao pričati, htio je postaviti puno
pitanja ali ni jednu riječ nije mogao protisnuti kroz stisnuto grlo i zube.
 ― Gospodine Horvat? Halo? 
 ― Tu sam. Oprostite. A, je li moja curica dobro?
 ― Imam poruku i od vaše kćeri. Kaže da vas voli i da čim prije ozdravite. Halo? Halo? Haloo!?
 Čovjek je spustio slušalicu a Ivo je svoju još dugo držao čvrsto prislonjenu na uho. Signal prekinute linije odjekivao je u uhu kao detonacije bombi i granata koje u pravilnim intervalima padaju na njegovu dušu.
 Kad se malo smirio, bilo mu je krivo što se nije ni zahvalio čovjeku koji ga je nazvao. Rado bi se i ispričao za neuljudno ponašanje i saznao čim više o tome što se događa s njegovom obitelji u Vukovaru. Nikako ga više nije mogao naći jer mu, onako uzdrman vijestima, nije upamtio ime. Preostalo mu je jedino slušati vijesti na radiju i televiziji. Četrnaestog listopada je Vukovar bio već potpuno opkoljen. Tog dana počeo je totalni napad teško naoružanog agresora na grad koji je branila šačica fanatičnih rodoljuba. Radio stanica još je radila. Hrabri mladi izvjestitelj javljao se povremeno s vijestima sa stepenica nekog podruma, uz zvuk detonacija izvana. Vukovar se uspio braniti tri mjeseca.
 Zadnje što je čuo o svojoj obitelji bili su pozdravi koje mu je telefonom prenio onaj izbjegli Vukovarac. Rat je završio nakon tri i pol godine ali su tek 1997. ekshumirali i identificirali njihove ostatke. Pokopao ih je u Zagrebu, na groblju Mirogoj, pored Vere i Korane.

 ***
 Kad je izgubio Veru i Koranu, mjesecima je plakao svaku večer. Suhog, kamenog lica dolazio je kući a onda se prepuštao očaju. Velika, prazna kuća odjekivala je njegovim glasnim jecajima, ponekad i u gluho doba noći. Gubitak druge žene i druge kćeri popratio je šutnjom. Nije više imao suza. Prvu bol krila je kuća a drugu samo duša.
.......
  Ivica Smolec, iz romana "Vode teku dalje"


Pjesma mrtvog muža

Neću ti se vratiti.
Pokrila me trava.
U toj borbi pao sam
za tebe i sina.

Tugu će ti skratiti
što prati me slava.
Pozdrav tebi slao sam
kad pronašla me mina.

Nađi drugog čovjeka,
ne tuguj mi dugo.
Mlada si i lijepa još
a dijete treba tatu.

Nemoj patit' dovijeka.
Reci: "Zbogom, tugo!
Moj muž nije bio loš,
al' nestao je u ratu."

Ivica Smolec





Nema komentara :

Kopiranje autorskih radova (pjesama i proze) dozvoljeno je jedino za privatnu upotrebu,
BEZ IZMJENA, KOMPLETNO, S ORIGINALNIM NASLOVOM I S NAVEDENIM IMENOM AUTORA!
U tom obliku i na taj način radovi se smiju stavljati na nekomercijalne stranice, blogove, forume... Dozvoljena je upotreba i u edukativne i slične svrhe ali ne komercijalno. Za to se, molim vas, javite autoru preko stranice za kontakt, kao i za korištenje sadržaja za čitanje ili recitiranje na priredbama i natječajima.

Ostali zapisi, vijesti, informacije, mogu se slobodno preuzeti uz navođenje izvora.
Želite li takve sadržaje umnožavati, na bilo koji način komercijalno distribuirati pjesme ili priče, tiskati, uglazbljivati, podrazumijeva se da je neophodan kontakt radi dogovora. Upotreba tih materijala koja nije u skladu s navedenim podliježe Zakonu o autorskom pravu i moralnom pravu vlasnika.

Adresa za kontakt nalazi se na stranici "O meni i blogu".