Oblaci bijeli, nedužni, što ste nebom brodili,
vjetrovi studeni, hladni, jeste li znali
kad su ih mučki na stratište vodili?
A ti, noći, izdajice, bremenita od boli,
skutova tamnih, tako si okrutna bila
i nisi čula ni njih, ni puk kako moli,
i nisi ih, izmučene, u svoja njedra skrila.
Jesu li te noći mračne pjevale ptice,
je li se čuo sovin huk?
Mjesec je te noći morao okrenuti lice,
u oblake ga skriti, vladao je muk.
Tek kriknula je zemlja u tren kad su pali
i svoje je meke raširila ruke.
I njive rodne, i jablani su znali
da bit će posvećene njihove muke.
Svatko na svijetu ima svoju zvijezdu
što nad njim sjaji, zlaćana i čista.
Vukovarski branitelj svaki, u nebeskom gnijezdu
ima za sebe zvijezda trista.
Za onaj dar što su ga domovini dali,
rajskim prostranstvom vječito brode,
sjajni i čisti, kao ideali,
da se iz srca zemlje jednom opet rode.
Slavica Sarkotić
Slavica Sarkotić
Nema komentara :
Objavi komentar